Jedanaesti DRAFT zin je konačno ugledao svetlost dana! To implicira da konačno imate priliku da čitate kompletan intervju sa Bojanom Slačalom, basistom i vokalom benda Artan Lili.
Naime, ovaj intervju je rađen u maju (za Draft zin, 013info portal i ovaj blog), kada su Artani isprašili sjajnu svirku i zajedno sa nama obeležili deseti rođendan DRAFT-a.
Priča je počela davno, nekim spletom okolnosti. Kažu da je neiskustvo nešto što ti ne treba nikad u životu. Sve se to vremenom akumulira i onda eksplodira u jednom trenutku, kao meni i svima koji su tu pored mene, a zajedno se zovemo Artan Lili. Odlično je što je ispalo tako. Desilo se u pravom trenutku.
Slučajno. Bez ikakve namere, bez nekog plana. Sviraš sa raznima, a ono pravo se na kraju desi ili ne desi. Da bi se tako nešto ostvarilo potrebno je 100% talenta, 100% rada i 100% sreće. Sreća je jednako bitna kao talenat i rad.
Naime, ovaj intervju je rađen u maju (za Draft zin, 013info portal i ovaj blog), kada su Artani isprašili sjajnu svirku i zajedno sa nama obeležili deseti rođendan DRAFT-a.
- Kaži mi nešto o svojim muzičkim počecima.
Priča je počela davno, nekim spletom okolnosti. Kažu da je neiskustvo nešto što ti ne treba nikad u životu. Sve se to vremenom akumulira i onda eksplodira u jednom trenutku, kao meni i svima koji su tu pored mene, a zajedno se zovemo Artan Lili. Odlično je što je ispalo tako. Desilo se u pravom trenutku.
- Kako se okupila Artan Lili ekipa? Svi ste iskusni muzičari...
Slučajno. Bez ikakve namere, bez nekog plana. Sviraš sa raznima, a ono pravo se na kraju desi ili ne desi. Da bi se tako nešto ostvarilo potrebno je 100% talenta, 100% rada i 100% sreće. Sreća je jednako bitna kao talenat i rad.
U sredu, 23. avgusta otvoren je prvi FreeDom Art festival u organizaciji Doma omladine Pančevo, a sa ciljem promovisanja ljudskih prava, slobode izražavanja, izbora, kao i slobode javne i vizuelne forme. Raznolikim spiskom aktivnosti, ovaj festival prevazilazi žanrovska ograničenja.
FreeDom Art fest će tokom svog trajanja obuhvatiti najrazličitije aktivnosti kao što su oslikavanje i kasniji obilazak oslikanih murala u Pančevu, dani sporta i rekreacije, nastupi stend ap komičara, bazar, koncerti i žurke, kao i živa biblioteka.
Kompletan pregled dešavanja možete pogledati ovde.
In
Goblini,
Intervju
Šećer pita: Branko Golubović - Fejsbuk je zajebancija na kojoj masa degenerika pokušava da se krije iza lažnih profila.
S obzirom na to da izbegavam intervjuisanje putem kompjuterskog kuckanja, čekala sam priliku da sa Goblinima uradim intervju na pravi način. Sirmium Rocks Festival je bio sjajna šansa. Golub je dobio primerak desetog broja DRAFT zina - u kome se nalazi njegov intervju koji je dao draftovcima pred svirku u Apolu - seli smo na tribine igrališta, okruženi ljudima koji su poranili na svirku i razgovor je mogao da počne.
- Koliko se Goblini danas razlikuju od onih koji su prašili devedesetih?
Sve zavisi sa koje tačke gledišta to posmatramo. Ljudi su odrasli. Svima nama se desio život. Većina tih ljudi koje vidiš na bini sada imaju i klince i neke poslove koje moraju da rade. U principu, sa muzičke tačke gledišta mislim da je to ista energija, pošto mi više posmatramo muziku sa te neke energetske tačke gledišta. To nam je osnovno merilo, više nego sam muzički stil koji pokušavamo da obradimo u našim pesmama. Dvadeset i jedna godina je prošla od tog prvog albuma. Naslušalo se i muzike, a i tehnologija se promenila. Sada je mnogo lakše uraditi album. I dalje se bavimo temama koje su ljudima najviše bliske i koje muče ljude koji žive u ovoj zemlji, tako da mislim da se s te tačke gledišta ništa nije promenilo. Nažalost.
- Šta vam je promenilo mišljenje i učinilo da se oproštajni koncerti pretvore u neku vrstu povratničkih, s obzirom na to da ste nakon njih odlučili da nastavite sa radom?
Mi smo zaista najiskrenije hteli da uradimo šest koncerata i da završimo sa celom tom pričom. Da se na najlepši način oprostimo da ljudima koji su nas pratili i pružimo šansu novim generacijama da vide Gobline. Postoje dve paralelne priče. Jedna je da ti se desi bina. Popneš se, osetiš taj miris bine koji je poprilična navlakača. S druge strane nam se desila jedna poruka fana koji nam se javio na fejsbuk stranici i jednostavno rekao kako bi vama zvučalo da vam kažemo da će to biti poslednji koncert na kojem ćemo se pojaviti i da nećemo više doći da vas gledamo. Te dve stvari zajedno su 99% doprinele tome da Goblini nastave sa radom nakon tog oproštajnog koncerta koji se desio, ja mislim, u Banjaluci.
- Koliko su ljudi zaista svesni da pank nije samo žestoka muzika i razarački bunt Sex Pistolsa?
Pank nije muzika. Pank je nešto gde je muzika kao takva samo mali deo priče. Da budem iskren, ja to posmatram više kao neku ideologiju. Na koji način ćeš je ispoljiti, da li kroz neki umetnički način rada, da li kroz način na koji živiš ili bilo šta drugo, to je već sloboda svake individue da se ispolji na način na koji želi. Ono što se dešava sa pankom je da sve više i više počinje da se stavlja u neke kutije i da se limitira prema tome šta je pank, a šta nije. To je ono protiv čega se pank u startu i borio - da se nešto obeležava, brenduje. To je veliki problem i kada se taj problem prevaziđe opet ćemo se vratiti na zdrav pank.
- U jednom intervjuu je spomenuto kako ste čak vadili novac iz wc-a da bi bend imao barem za pivo. Koliko je žrtvovanja zaista potrebno da bi bend uspeo?
Potrebno je mnogo. Mislim da je to vađenje para iz govana - bukvalno - samo pokazatelj koliko bend veruje u to što radi, koliko su ljudi u bendu prijatelji i koliko žele da pomognu jedan drugom. Vlada i ja smo izvadili te pare iz wc šolje kako bi i ostatak benda mogao da popije pivo. Tih govana moraš, da se najedeš i da se napipaš i namirišeš poprilično, kako bi bend bio u situaciji da, na primer, može da svira ovde. Nikad mi nismo ni razmišljali o ovako nečemu. Mislim da je ovo nešto što se desilo Goblinima iz nekog određenog razloga. Mi smo klupski bend, ali igrom slučaja se pojavljujemo na ovakvim manifestacijama i drago nam je zbog toga. To znači da našu muziku i naše poruke možemo da prenesemo nekom većem broju ljudi nego što smo sanjali da će nam se desiti. Treba mnogo žrtava, naročito sada. Mislim da je ova situacija ekonomski toliko nezgodna da se ja divim svim tim klincima koji reše da naprave bend, sviraju i da pokušaju da od toga naprave neku svoju priču i putuju zemljom Srbijom ili kuda god, kako bi podelili to nešto svoje sa drugima.
- Da li je današnjim bendovima lakše ili teže da se probiju nego što je bilo vama?
To je poprilično nezgodno pitanje zato što s jedne tačke gledišta jeste, dok sa druge tačke gledišta nije.
Danas uz malo tehnologije i nekoliko hiljada evra imaš svoj studio i možeš da snimaš i izdaješ sam za sebe i snimiš CD. Imaš društvene mreže, određene veb sajtove kao što je jutjub, gde možeš da plasiraš muziku i deliš je sa ljudima.
Nije im lakše zbog toga što smo izgubili mejnstrim medije - televiziju, radio i novine. Ono što fali današnjim bendovima je da ono što rade mogu da podele sa ljudima koji možda i ne znaju za taj bend i nemaju šansu da to nađu na internetu. Na internet ideš da svesno tražiš nešto i to je njegov problem. Ograničava te na to što moraš da u search ukucaš nešto da bi ti to izašlo. Za razliku od rokenrol emisije koja bi išla na nekoj televiziji i gde bi neko zaboravio da prebaci na drugi kanal, pa slučajno čuo bend, shvatio da to uopšte nije loše i saslušao do kraja, a onda tražio nešto drugo na televziji. To je ono što bendovima fali danas. I fali im razvijena mreža izdavaštva. Danas u Srbiji nema toliko izdavača. Ima distributera, ali distributerstvo može da radi svako i ne moraš da budeš izdavač da bi radio distributerstvo. Sve je to zatvoreni krug. Nema izdavača zato što rokenrol nije toliko jak, rokenrol nije toliko jak zato što nema mejnstrim medija i tako idemo u krug i možemo da pričamo o tome sto godina.
- Kako bend funkcioniše s obzirom na to da članovi ne žive samo u različitim gradovima, već na različitim kontinentima?
Verovatno bi 90% bendova prekinulo da radi kada bi radili na isti način na koji mi radimo. Ovo nije jednostavno. Ovo je bend koji svira brzu muziku i ta muzika zahteva preciznost. Ako radiš nešto brzo, ukoliko zabrljaš to se primeti. Samim tim, da ne bi zabrljao moraš da vežbaš i bend mora da se oseti na bini. Tako da se momci skupljaju s vremena na vreme i imaju probe. Kada ja dođem iz Etiopije - gde radim probe sam sa sobom, što je izuzetno teško jer sam pevač; ne sviram gitaru, pa da mogu da vežbam - trudimo se da imamo barem dve do tri probe pre prvog nastupa. Kada se to odsvira na bini, sve to legne, tako da kako koji koncert progresivno ide, oseća se da smo sve opušteniji i da postoji to neko samopouzdanje na bini, što je izuzetno bitno. Što si opušteniji na bini, to ljudi bolje osete jer onda sve zvuči bolje.
- Od Hladnog Piva smo čuli da si gostujući deo u njihovoj pesmi Mojoj majici snimao u ormaru. Kako je došlo do toga?
Mile i ja smo veliki prijatelji još od davnih devedesetih godina kada smo svirali nekoliko pank festivala zajedno u Mariboru, Ljubljani, Hrvatskoj. Poslao mi je demo snimak koji se meni svideo, zamolio me je da gostujem na njihovom albumu ukoliko želim, što je meni bila izuzetna čast. Jedini način da se to snimi je bio da se zatvorim u ormar jer je on sa svim tim stvarima unutra predstavljao gluvu sobu. Uspeo sam mirkofon da nakačim na ajfon i da snimim to zatvoren u ormar. Ispalo je kako je ispalo. Snimak je verovatno koštao pet dinara struje, koje sam potrošio kako bih ga snimio. (smeh)
- Kakve su vaše reakcije na to što veliki deo publike na vašim koncertima čine osobe koje su mlađe od vaših pesama?
Meni je izuzetno drago zbog toga. Ono što mi primećujemo od gore je da postoji taj neki most između te neke nove generacije koja sluša rokenrol - Goblini su samo delić cele te priče - i stare generacije koja se s vremena na vreme pojavi i kaže pa ja sam vas slušao u ovom gradu pre petnaest godina! Drago mi je zbog spoja te dve generacije. To znači da su ljudi koji su to nekada slušali ostali verni tom zvuku, a došla je nova generacija koja se na pravi način obrazuje i poštuje i ceni te neke umetničke pravce i počinje da gaji i razvija neke estetske vrline i razvija nešto lično, što je drugačije od onoga što se plasira u mejnstrim medijima o kojima smo pričali.
- Evidentno je da nas ima gomila kada je potrebno horski pevati stihove Goblina. Koliko nas zaista ima kada je potrebno otići korak dalje od anarhije skrivene iza tastatura i uzvikivanja pogrdnih reči na račun političara u pauzama na koncertima? Koliko nas bi se usudilo da se nekom suprotstavi jedan na jedan?
To je dobro pitanje. Da nas ima gomila, mislim da bi se to već i desilo. Ne da ljudi nemaju muda, već jednostavno smatraju da lajkovanjem određene stranice ili ispisivanjem parola na fejsbuku u stvari rade svoj posao. U takvom smo vremenu da ljudi veruju da je fejsbuk realnost. Fejsbuk nije realnost, već zajebancija na kojoj se ljudi sreću, likovi muvaju ribe, masa degenerika pokušava da se krije iza lažnih profila. Virtuelni svet je, po mom mišljenju, izuzetno opasan jer tu ima svakakvih bolesnika. Taj svet je zamenio ulicu, zamenio je ono što predstavlja realnost. Mislim da to nije nešto što su izmislili naši političari, već mnogo pametniji političari iz mnogo jačih establišmenta koji zaglupe ljude do te mere da oni veruju da je to to. Da pojavljivanje na fejsbuku znači da si danas izašao na ulicu, sreo si svoje drugare, popio piće, izašao si i bunio si se protiv vlasti i tako dalje. Imaš fejsbuk profil. Čak ćeš možda i porazgovarati sa likom koji će ti tražiti odobrenje za prijateljstvo i početi da te muva, a ako sedneš u kafić i priđe ti lik koji ti ponudi piće i sedne da priča s tobom, razmišljaćeš o tome da zoveš policiju i misliti da je manijak. To su bolesne stvari. Zamena teza. To se upravo desilo. Ne samo nama, već celom svetu.
- Da li je moguće da će u jednom momentu doći vreme u kom Goblini neće imati o čemu da pevaju?
Verovatno hoće. Ja sam optimista, ali neće se to desiti dok mi budemo postojali. Trebaće malo vremena za to.
Ove godine sam prisustvovala samo jednom danu Sirmium Rocks Festivala. Prvi dan nije baš bio po mom ukusu. Ekipa se skupila na železničkoj stanici, čekajući zakasneli voz. Našli smo se sa ostatkom ekipe koja je dolazila vozom iz suprotnog smera i stacionirali se u gradu dok ne počne svirka.
Otišla sam ranije na mesto dešavanja i stigla na tonsku probu Goblina. Iz nekog razloga neopisivo volim tonske.
Nakon završetka tonske probe sam razgovarala sa Golubom - pevačem Goblina. Bio je to opušten i prijatan intervju koji ćete moći da čitate uskoro, a imali smo i omanju publiku.
Ne razmišljajući o tome da bendovi uskoro treba da počnu sa sviranjem, vratila sam se društvu i tako propustila svirku prvog benda. Stigla sam nazad kada je bend Amor's Arrows već svirao. Kada sam preslušavala studijske snimke ovog benda, bili su mi okej, s tim što mi je zasmetala činjenica da se pri pevanju engleskog čuje jak akcenat. Međutim, kada sam ih čula uživo, to je bila neka totalno druga priča. Bend sjajno zvuči! Dok su fanovi benda pevali u prvom redu, prostor je bio poprilično prazan. Posetioci koji su dolazili iz drugih gradova verovatno još uvek nisu stigli, a Mitrovčani izgleda ne vole da dolaze na prve bendove, te je malo ljudi čulo ovaj set power metala.
Kofein je bio još bolji nego na prošlom SRF-u. Energija benda je bila za poželeti, ali je reakcija publike bila razočaravajuće mlaka. Najblaže rečeno.Ovakve stvari me mnogo ljute. Svako je došao zbog nekog određenog benda, ali to ne znači da ne treba podržati i ostale bendove kada si već tu i slušaš ih.
Kao šolja jake kafe, Kofein je u stanju da pokrene i ljude koji ih nikada nisu slušali. Od jednih ljudi sam slušala konstantne pohvale na račun ovog benda, dok se drugi nisu potrudili da bendu pruže aplauz nakon završetka pesme. Sramota je dozvoliti da se tako nešto dogodi. Ovo, naravno, nije omelo članove benda. Zvučali su onako kako jedan ozbiljan bend treba da zvuči, pokrenuli ljude koji shvataju čar dolaska na svirke i verujem da su se i sami dobro proveli. Ja sam se izđuskala, osetila prilive energije sa bine i Kofein je opravdao moja očekivanja.
Iskaz jednostavno nije moj fah, te je meni bilo pomalo i dosadno. I šta bi je drugo preostalo nego da blenem u kosu gitariste i divim se?
Naravno, ne mogu da kažem da je bend loš. Kada se popnu na binu dogodi se eksplozija energije. Ovo je bio prvi put ove večeri da se masa zaista pokrenula. Atmosfera ne samo da se dovoljno zagrejala za ono što sledi, već je proključala!
Pred početak svirke Goblina sam se nadala da neće početi pesmom U odbrani zla jer sam na kratko morala da napustim svoje mesto na ogradi. To moje nadanje se završilo tako što je upravo ova pesma svirana prva, a ja sam izletela iz wc-a i trčala nazad kroz masu.
Ovo je jedan od retkih bendova koje mogu da slušam uživo iznova i iznova, a da mi ne dosade ni na sekund. Energija Goblina je zarazna. Čar je u tome što se i bend i publika provode zajedno, jednako; u tome što postoji neverovatno blizak odnos između ljudi na bini i onih ispred nje, što se glasovi svih stapaju u jedan.
Poruka Goblina je jasna, njihova muzička borba za pobedu nad onim što nas uništava nikada ne prestaje. Potrebno je da se mi, koji tvrdimo da nas ima gomila, pokrenemo, te da nas zaista toliko i bude.
Veoma me je začudila činjenica da prostor nije bio krcat, s obzirom na to da nije preterano veliki i s obzirom na to ko svira. Oni koji govore da se nije moglo proći nisu pogledali dalje od prvog reda. Kada počne svirka svi se tiskaju napred, te izgleda krcato, a nazad možete izvesti plukružno okretanje. Da, toliko ima mesta.
Upravo tiskanje u prve redove i mirni pogledi radnika obezbeđenja na naše scene pentranja po ogradi (odustali su od skidanja ljudi sa ograde posle pet minuta svirke) rezultiraju ovako nečim:
SRF od mene dobija pohvale za organizaciju programa i savet da sledeći put nabave bolje ograde, a ne da ja sa svojih 45 kilograma slučajno odvalim dve šipke.
Sve u svemu, veče je bilo za pamćenje. Sledeće godine je potreban jednako dobar program i buđenje Mitrovčana (jer je najmanje ljudi u ovom prostoru bilo iz Mitrovice), pa da sve bude sjajno!
Svirku Goblina fotkao Jovan Mihajlović
Preskočiću uvod i pustiti vas da pročitate do sada verovatno najdosadniji post o favoritima. Da, u toj meri se ništa nije dešavalo.
Skoro pa jedina svirka u julu (ili barem jedina dovoljno vredna pominjanja) bila je svirka Briganda i Nauseahtake-a. Ono što me je prijatno iznenadio je i činjenica da su Nauseahtake šerovali na svoju stranicu moj post o toj svirci, sa prevodom dela koji se odnosi na njih.
Skoro pa jedina svirka u julu (ili barem jedina dovoljno vredna pominjanja) bila je svirka Briganda i Nauseahtake-a. Ono što me je prijatno iznenadio je i činjenica da su Nauseahtake šerovali na svoju stranicu moj post o toj svirci, sa prevodom dela koji se odnosi na njih.
Ukoliko ste čitali kratki post o rumskom moto skupu, zapazili ste da sam spominjala bend koji nazivam mladim nadama rumskog rokenrola.
Deseti krug je novonastali bend koji čine Jelena Tomić (vokal), Jovan Pujić (solo gitara), Milan Knežević (ritam gitara i bek vokal), Branko Knežević (bas gitara) i Jovan Atanacković (bubnjevi).
Odlučila sam da vas, kroz omanji intervju, upoznam sa bendom i njihovim planovima za dalji rad.
Moto skupovi nikada nisu preterano inovativni. Odeš leti da se iskačeš uz eks-ju rok koji nikada ne bi pustio na jutjubu, ali znaš svaku pesmu jer si uz njih odrastao. Slušaš kliše ljubavisanja starih rokera i čekaš onih nekoliko pank pesama na kraju da izdivljaš kako treba.
Naravno, desi se da iza starih hitova karakterističnih za moto skupove prepoznaš bend koji bi ti se svideo i na nekoj drugoj svirci, sa boljim repertoarom.
Prvo veče skupa moto kluba Falcons pažnju mi je, izborom nekoliko pesama, privukao bend Vesele osamdesete. Oprostiću im što su fejlovali tekst Alkoholičarke. Oni su se barem setili da otsviraju tako nešto. S obzirom na to da su Kragujevčani, nije izostao ni KBO.
Jedna od prednosti moto skupova je ta što tek oformljeni bendovi imaju šansu da iskuse kakav je osećaj svirati na većoj bini. Mnogima su baš ovakva dešavanja povod da prvi put kroče na binu.
Drugi dan sam otišla ranije, kako bih bila sigurna da neću propustiti svirku benda za koji smatram da su mlade nade rumskog rokenrola.
Bio je prisutan priličan broj ljudi koji su došli da podrže ortake. To se u Rumi skoro nije desilo. Momci i devojka pod zajedničkim imenom Deseti krug otvorili su drugo veče moto susreta MK Falcons. Mlađanom bendu je ovo bila prva svirka, a delovali su dovoljno opušteno da masa može da pomisli da su već navikli na atmosferu sviranja pred publikom. Nadam se da su se tako i osećali. Svirka je bila veoma dobra. Verujem da će sledeći put, kada budu imali više slobode po pitanju izbora repertoara, tek pokazati šta sve umeju.
Za nekoliko dana ću vas više upoznati sa ovim bendom, tako da ne menjajte kanal... To jest blog.
Svako ko je ikada otišao na moto skup, zna da ovi događaji ne mogu da prođu bez barem jedne pesme Osvajača. Rumski moto klubovi su više puta dovodili Epolog. Red je bio da jednom čujemo i original. Nisam neki fan, ali pesme Osvajača su ispratile moje detinjstvo i bilo mi je drago da ih konačno čujem uživo.
Zaista sam mislila da o ovoj svirci ne pišem, s obzirom na to da sam opet slušala bend o kom sam pisala već nekoliko puta. Ali je bilo toliko dobro, da je greh ne pisati.
Krenula sam ka Skadarliji iako, verovali ili ne, nisam tačno znala kako da dođem do nje. A, naravno, išla sam sama. Samo jednom sam bila tamo i to sam se slučajno stvorila tamo dok sam šetala i totalno nisam obraćala pažnju kuda sam išla. Moje nagađanje se ispostavilo kao tačno, a imala sam i Nikolu, moj gps, za svaki slučaj (nisam gps-u dala ime, drug mi je gps u kriznim situacijama).
Prošla sam svaku tamburu, svakog pijanog dizelaša i nepristojno kratku haljinu pre nego što sam konačno ugledala Sioux.
Malo sam okasnila. Velar je otkazao tako da su Holanđani već počeli da sviraju. Jako mi je krivo što nisam ispratila ceo nastup Nauseahtake-a, jer sam se oduševila! Uživam u slušanju njihovih studijskih snimaka, ali oni ne mogu da se porede sa momentom slušanja uživo. Budimo realni, bend kojem su muzički uzori Tool i Neurosis nikako ne može da bude loš. Prija mi zvuk dominantnih bas linija, činjenica da ima više naracije nego pevanja i taj neki ambijental momenat koji osećam kod njih. Drugi univerzum u malom pakovanju.
Krenula sam ka Skadarliji iako, verovali ili ne, nisam tačno znala kako da dođem do nje. A, naravno, išla sam sama. Samo jednom sam bila tamo i to sam se slučajno stvorila tamo dok sam šetala i totalno nisam obraćala pažnju kuda sam išla. Moje nagađanje se ispostavilo kao tačno, a imala sam i Nikolu, moj gps, za svaki slučaj (nisam gps-u dala ime, drug mi je gps u kriznim situacijama).
Prošla sam svaku tamburu, svakog pijanog dizelaša i nepristojno kratku haljinu pre nego što sam konačno ugledala Sioux.
Malo sam okasnila. Velar je otkazao tako da su Holanđani već počeli da sviraju. Jako mi je krivo što nisam ispratila ceo nastup Nauseahtake-a, jer sam se oduševila! Uživam u slušanju njihovih studijskih snimaka, ali oni ne mogu da se porede sa momentom slušanja uživo. Budimo realni, bend kojem su muzički uzori Tool i Neurosis nikako ne može da bude loš. Prija mi zvuk dominantnih bas linija, činjenica da ima više naracije nego pevanja i taj neki ambijental momenat koji osećam kod njih. Drugi univerzum u malom pakovanju.
Ovaj post baš i nije ispunjen sopstvenim mislima, ali ipak ću ga uglaviti tu.
Ukoliko voliš da pišeš, ovo je definitivno post namenjen tebi!
Ovog puta sam kurir koji vam prenosi poruku „Draft” zina:
Ukoliko imate fejsbuk, ovde možete pronaći „Draftov” ivent. Ukoliko nemate, bez brige, prenela sam vam sve informacije. Butite kreativni i iskoristite šansu da vaš rad bude nagrađen i objavljen. Šećerna Puilula želi sreću svima koji odluče da učestvuju! #piši slobodno
Ukoliko voliš da pišeš, ovo je definitivno post namenjen tebi!
Ovog puta sam kurir koji vam prenosi poruku „Draft” zina:
„Varljivo leto je tu, interesantne teme takođe, a i pripreme za novi festival, „FreeDom Art” festival, lagano ali sigurno počinju. Leto, raspust, festivali... Trenutak je, dakle, nikad bolji da uživamo u slobodi, razmislimo o tome šta ona predstavlja i napišemo po koji red za naredni letnji „Draft” zin!
Jedanaesti broj našeg informatora, posvećen temi slobode, ugledaće svetlost dana krajem jula, a, pored tekstova naše, sada proširene redakcije, u njemu će osvanuti i tri vaša najbolja rada. Želimo da u svoje malo carstvo ludosti uključimo i vas. Raspisujemo svoj treći literarni konkurs! :)
Umetniče/ce u stihu ili prozi, napiši i pošalji nam svoj rad na temu slobode do 1500 karaktera, budi objavljen u „Draft” zinu i osvoji neku od tri nagrade!
Pošalji najviše tri rada u inbox FB stranice „DRAFT omladincki informator” ili na mejl draftredakcija@gmail.com u zasebnom Word ili WordPad dokumentu. Imenuj dokument svojim imenom i prezimenom, i pored njega dopiši za Draft literarni konkurs. Ukoliko nam pišeš putem mail-a i u subject-u naglasi „Za Draft-ov literarni konkurs”.
Od podataka uz rad napiši još jednom ime i prezime, dodaj godine, i broj mobilnog telefona ukoliko želiš da ti javimo ishod konkursa sms-om. Podatke nam dopiši u tekstu poruke ili mail-a kojom tj. kojim nam šalješ svoj rad.
Naziv rada osmisli sam/a. Želimo da imaš slobodu i u tome. :)
Naša tročlana „Draft” komisija odabraće tri najbolja rada, a, pored objavljivanja u časopisu, najbolji će dobiti skromnu novčanu nagradu i po dve karte za „FreeDom Art” fest, koji će se u Pančevu održati krajem avgusta.
Sve bitne tehničke elemente smo naveli. Molimo da ih ispoštuješ. Što se tiče umetničkih, čitanjem ćemo oceniti da li je rad iskren, pisan sa emocijom, zanimljiv, originalan i „da li ima dušu”. Oživi delo na kreativan način i odgovori na temu slobode. Piši slobodno!
Konkurs je otvoren do ponoći, 13. jula, a rezultate ćemo objaviti već 14. na FB stranici „Draft omladinski informator”.”
Ukoliko imate fejsbuk, ovde možete pronaći „Draftov” ivent. Ukoliko nemate, bez brige, prenela sam vam sve informacije. Butite kreativni i iskoristite šansu da vaš rad bude nagrađen i objavljen. Šećerna Puilula želi sreću svima koji odluče da učestvuju! #piši slobodno















