Jun je bio poprilično lep mesec, tako da je iznedrio nešto više favorita nego obično. Kao i uvek, počeću od muzike. U junu sam išla samo na jedan koncert, što je za mene veoma neobično. Nisam imala mnogo vremena za koncerte, ali mi se, iskrneo, nije ni išlo. Čuvam se za septembar i oktobar, kada ću gledati pregršt muzičara i bendova koje obožavam, a pre toga treba preživeti i letnje festivale. Dakle, koncert koji, ne da je obeležio jun, već i kompletnu godinu, bio je koncert Darka Rundeka. Svašta ljudi danas nazivaju spektaklom, ali ono što se 15. juna moglo videti i čuti na Tašmajdanu je bilo pravo savršenstvo i veliki spektakl. Sve je bilo predivno, od muzike, preko koreografija, kostima, vizuelnih efekata, do emocije. Moje detaljnije utiske o ovom koncertu možete pročitati ovde.
Možda ste do sada već primetili da volim Ali Express. Ovog puta stigao mi je još jedan predivan sat sa sazvežđima i gomila totalno ludih metalnih bedževa, među kojima su se, naravno, morale naći mačke.
Tokom juna pokrenula sam sopstveni YouTube kanal. Nisam ga preterano šerovala po društvenim mrežama i za njega zna više stranaca nego mojih prijatelja. Iako sam početnik i sve ovo će mi za koju godinu (ako nastavim da snimam) verovatno izgledati totalno smešno i loše, veoma mi prija da snimam i editujem videe, kao i da dobijem povratne reakcije ljudi koji ih gledaju. Ovo je zabavan način da vežbam engleski, kao i da nestane trema koju imam kada sam ispred kamere.
Ukoliko čitate ovaj blog relativno često, znate da sam pohađala Školu medijske pismenosti. Škola se završila pre mesec dana, dobila sam sertifikat. na sajtu Centra za marginu, objavljen je prvi deo mog završnog rada koji se bavi Straight Edge pokretom. Takođe sam pozvana kao predavač sledećeg semestra i govoriću o odnosu alternativne muzike sa medijima i politikom.
Katrin Berndt, jedna od mojih omiljenih jutjuberki, kreirala je fejsbuk grupu za ljude koji je gledaju. Ta grupa je najpozitivnije mesto na internetu i u njoj sam pronašla svoju prvu prijateljicu za dopisivanje. Zove se Anne i živi u Finskoj. Pre neki dan mi je stiglo pismo sa ilustracijom Male Mu iz crtanog Mumijevi. Bilo je to prvo pismo koje sam dobila iz Finske. Anne mi je napisala osam stranica i oduševljena sam! Verujem da ćemo se dugo dopisivati, a možda, jednog dana, i upoznati.
Protekla tri meseca pohađala sam časove norveškog. Poslednjeg dana juna imala sam završni test prve polovine A1 nivoa. Kompletno ovo iskustvo mi je omiljeni deo ne samo juna, već mog života. Norveški je jezik koji veoma volim i jako sam srećna što mi dobro ide. Pošto sam položila ovaj test, od septembra krećem na drugi deo kursa, nakon kojeg ću dobiti sertifikat A1 nivoa. Nakon toga ću, naravno nastaviti dalje, sve dok ga ne budem govorila kao maternji.
Jun je, sve u svemu bio poprilično miran, ali lep mesec. U julu me čeka mnogo knjiga koje želim da pročitam, a kako je prošlo pola meseca, uveliko radim na tome. Takođe ću preostalu polovinu meseca iskoristiti da se vidim s nekim dragim ljudima, da se malo češćće pojavljujem ovde, dok ću na samom kraju meseca malo đuskati na Šabačkom letnjem festivalu.
Jun je, sve u svemu bio poprilično miran, ali lep mesec. U julu me čeka mnogo knjiga koje želim da pročitam, a kako je prošlo pola meseca, uveliko radim na tome. Takođe ću preostalu polovinu meseca iskoristiti da se vidim s nekim dragim ljudima, da se malo češćće pojavljujem ovde, dok ću na samom kraju meseca malo đuskati na Šabačkom letnjem festivalu.
Federalni šerif je još jedno u nizu Benediktovih džepnih izdanja. Ovo nije kratki roman. Pre je duga priča. Stotinak strana duga, ali s obzirom na dimenzije same knjige i veličinu fonta, nije to neka dužina.
Radnja se odvija u razuzdanom Teksasu, tokom vlasti bezakonja. Federalna vlada šalje svog šerifa da preotme vlast od mafije i ponovo uspostavi vladavinu zakona. Priča prati dvoje ljudi. Siromašnu devojku kojoj je vladar tog dela Teksasa ubio porodicu, a nju muči i izgladnjuje sa ciljem da pristane da se uda za njega. Svoj spas ona pronalazi u novopridošlom federalnom šerifu.
Ovaj neverovatno uglađen i dobro vaspitan mladi gospodin se lokalnoj mafiji prestavlja kao sušta suprotnost onoga što jeste. Ubrzo postaje strah i trepet malog grada u koji su ga poslali.
Kompletna priča je veoma dobro i detaljno razrađena i puna preokreta. Ne mogu da kažem da isti ti preokreti nisu pomalo predvidivi, ali ne kvare kompletni utisak, koji je dobar.
Ukoliko ste znatiželjni po pitanju daljeg zapleta ove priče, prihvatite se ove knjige. Neće vam oduzeti mnogo vremena. Sasvim je realno da je pročitate iz jednog ili dva puta.
Oduševljena ranijim delima Dejana Stojiljkovića, prionula sam i na čitanje ovog, neposredno nakon što je objavljeno. Ukoliko vam stil pisanja ovog teksta deluje malo drugačije od onog što ste navikli da čitate na ovom blogu, to je zbo toga što je pisan onda kada je knjiga pročitana. Prošlo je od tada neko vreme.
Nebo se ne osvaja gvožđem i čelikom. Nebo se osvaja vrlinom.
Delo prati život Konstantina Velikog. Tačnije, njegovu priču o sopstvenom životu, koju pripoveda nepoznatom mladiću - navodno sinu njegovog prijatelja iz detinjstva - koji se pojavio s namerom da ga ubije.
Ne javlja se ni približna količina mistike, kao što je slučaj u prethodnim Stojiljkovićevim delima. Jedina čuda koja ostavljaju aktere dela u neverici su hrišćanska čuda koja su nama dobro poznata, te ne izazivaju neočekivane reakcije. Takođe je krajnji ishod u vidu otkrivanja identiteta mladog atentatora prilično predvidiv.
Ako nema mistike koju toliko volim, kao ni one nepredvidivosti karakteristične za Stojiljkovića, a upravo to su stvari zbog kojih sam zavolela rad ovog pisca, šta me je vuklo da čitam i zbog čega mi se knjiga svidela? Možda se u mojim dosadašnjim komentarima to ne primeti, ali knjiga mi se zaista svidela. Stojiljkovićevo poznavanje istorijskih činjenica je veoma došlo do izražaja u ovom delu. Likovi su sjajno dočarani. Život jednog imperatora predstavljen je do najsitnijih detalja, a nije ih manjkalo ni pri opisima bitaka. Kroz dijaloge je uspeo da dočara karakter likova, što se posebno primeti u liku nekadašnjeg čuvara stoke, cezara Galerija.
Knjiga, ovog puta, sa sobom nosi malo više istorije, a manje fikcije za razliku od prethodnih, ali nije ništa manje dobra. Iako među koricama ove knjige nisam zatekla ono što sam očekivala, činjenica je da Dejan Stojiljković ne može da omaši, te sam, nakon završetka čitanja i odlaganja knjige na policu bila veoma zadovoljna pročitanim.
Salvador Dali, bez imalo suzdržavanja, u svojoj biografiji opisuje koliko mu je od još od ranog detinjstva stalo da bude u centru pažnje i da bi bukvalno uradio sve, samo da tu pažnju i dobije. Kada pročitate da je maleni dečak krvnički išutirao sopstvenu sestru, koja je još beba, shvatate da takvom biću cilj opravdava sva sredstva. A njegov cilj bio je pažnja.
On pokazuje da je apsolutno svestan svoje genijalnosti i ima taj uobraženi stav koji pokazuje da je takođe svestan i da mu niko nije ravan. Dali otvoreno govori onima na višim pozicijama od njega, poput faklultetskih profesora, da nemaju dovoljno znanja da ispituju nekog kao što je on.
Ne krije da je u životu imao postupke koji nepobitno pokazuju da je loš čovek, jer mu nije ni stalno da bude dobar, već da na bilo koji način dobije ono što hoće, da neometano ispolji svoju ekspresiju i bude primećen kao umetnik u onoj meri u kojoj je zaslužio.
Njegovi momenti ljudskosti upućeni su jedino Gali, ljubavi njegovog života. U ovoj knjizi, zbog vremena u kojem je pisana, to nije spomenuto, ali svako ko je barem malo istraživao o životu Salvadora Dalija zna da je i on osetio svu okrunost koju je emitovao prema drugima, ali od strane osobe koja mu je najviše značila - Gale. Tako da možemo reći da je karma tu odradila svoje.
Uvek sam bila veliki poštovalac dela Salvadora Dalija i dela njegove ličnosti. U mnogim situacijama opisanim u ovoj knjizi bi mi se kao čovek totalno zgadio, da nisam očekivala tako nešto od njega. Neke stvari koje je radio zarad ekscentrizma su naprosto užasne i nedopustive, ali nešto me navodi da pomislim da bi, da nije bilo tih momenata u njegovom životu, kao umetnik takođe bio drugačiji.
Kišni psi je zbirka priča Dejana Stojiljkovića koje nisu našle mesto u jednom od njegovih romana, nazvana verovatno po pesmi toma Vejtsa čija je strofa citirana na njenom samom početku. Kroz ove priče provlače se likovi poput Iva Andrića, Danila Kiša, Gavrila Principa i Nemanje Lukića (glavnog lika u romanu Konstantinovo raskršće).
Kroz priče se susrećemo i sa duhovima preminulih, čudnim ljudima koji se provlače kroz razna razdoblja, demonima u planinama i mnogo vampira. Radnje su smeštene u period Prvog svetskog rata, savremeno doba ali i vremenski skok u apokaliptičnu verziju Srbije, koju odlikuju stvari o kakvima smo čitali u romanima naučne fantastike.
Kao i u svakom njegovom delu, u ovom se takođe susreću istorijske činjenice sa mitologijom i bujnom maštom, te smo kao rezultat dobili sjajne priče. Moja omiljena bila je definitivno ona u kojoj je Danilo Kiš svirepi vampiroubica.
Svaka od ovih priča je bolja od prethodne i ukoliko volite stil pisanja Dejana Stojiljkovića, poželećete da je svaka od njih pretočena u poseban roman, kako biste mogli da saznate šta se dalje dešavalo. O Nemanji Lukiću svakako možete čitati u romanu Konstantinovo raskršće, a o Ivu Andriću u Kainovom ožiljku, ali ko ne bi želeo da čita roman u kojem se ova dva lika susreću?
|









